Sada kada je Sally Rooney protjerana iz britanskih knjižara zbog podrške propalestinskoj organizaciji koju je tamošnja vlada proglasila terorističkom, zgodan je trenutak da se dotaknemo reizdanja romanesknog prvijenca Srđana Gavrilovića, pisca mlađe srednje generacije koji, nakon godina provedenih u Belgiji, trenutno živi i radi u Leipzigu.
Rođeni Mostarac, stasao u kotlini (poslije)ratnog beznađa, svojim nas autofikcijskim izvještajem, prvi put objavljenim prošle godine u izdanju Buybooka, upozorava na promjenu klime među onim društvima čiji su nam nadmeni glasnogovornici donedavno običavali svisoka držati predavanja o tome što i kako moramo promijeniti da bismo bili poput njih. Ili da bismo im se makar približili, budući je superiornost germanskih plemena stvar vjere koju se zasad još ne ispovijeda javno kao u doba vrhovnog svećenika s čarličaplinovskim brčićem.
Mada promjena klime koju roman uvjerljivo opisuje daje naslutiti da neka nova nürnberška hodočašća možda nisu tek predmet kakve netfliksovske distopije uz kakvu ostaci ostataka srednje klase – tj. oni koji još uvijek vjeruju da su srednja klasa, a ne sirotinja – krate sadržaja (čitaj: novca) lišene vikende.
Naravno da ne treba napominjati kako solidarnost s palestinskim narodom pojedine desnom ekstremizmu sklone društvene skupine – bilo na zapadu ili u nas – iskorištavaju u svrhu reafirmacije antisemitskog narativa, čega smo maločas bili svjedoci i na ulicama Splita. Navijači nogometnog kluba slavne, antifašističke prošlosti, po svoj prilici nisu zazivali Auschwitz jer su potreseni stradanjima u Pojasu Gaze, makar me ne bi iznenadilo da (ne)poznat netko upravo takvo što prezentira kao "argument" u obranu među nama probuđenog fašizma.
Jer ako odabrani eksponenti nove militarizacije društva o logorima smrti mogu palamuditi kao o sabirnim logorima, onda odabrani eksponenti nove militarizacije društva mogu što im se prohtije. Zakon je naime tu da ih zaobiđe, a bezubi čopori da njihovim oponentima utjeraju strah u kosti. Dojučerašnji logori smrti, danas sabirni centri, tako će već sutra u povijesnim čitankama završiti kao ugostiteljski objekti u kojima se, da parafraziram jednog revizionističkog tumača prošlosti, nisu događali zločini nego – "nepodopštine".
Kako pripadam naraštaju koji je predvodio iseljeničke valove najnovijeg nam poraća (bojim se ne još dugo najnovijeg), i kako pripadam prvim generacijama koje su u tuđmanovskoj Hrvatskoj od dječje dobi podvrgnute revizionističkoj indoktrinaciji u svrhu ostvarenja uvjeta za održivo manipuliranje kritički anesteziranom masom, moram reći da sam Gavrilovićev roman doživio odveć osobno, pa tako treba promatrati i ovdje zabilježenu opservaciju.
Drugim riječima, netko lišen emocionalne kontaminacije možda neće na naslov o kojem je ovdje riječ reagirati superlativima – meni su na pamet tako pali autori poput Wolfganga Borcherta, Matěja Hořave, a osobito Jaroslava Rudiša – no vjerujem da niti najstroži čitaoci među onima neoštećenog senzibiliteta djelu neće uskratiti pristojnu ocjenu. Suvremenog češkog pisca Jaroslava Rudiša posebno sam istaknuo zbog egzilantskog iskustva njegova romanesknog prvijenca ("Nebo pod Berlinom", 2002.), u kojem, osim toga, kao i kod Gavrilovića značajnu ulogu igra – muzika.
Pripovjedač Gavrilovićeva romana možda nije netko tko jest ili pretendira biti muzičar, no brojne reference na muziku (npr. indie poput Arctic Monkeysa i Arcade Firea), pored slične/iste prostovremenske emigrantske matrice, neminovno bude komparativno poticajnu asocijaciju. Naravno da se reference pritom ne zadržavaju na muzici, pri čemu znatnija uloga također pripada filmu (Aki Kaurismäki, Ari Folman i dr.), književnosti (npr. Hanif Kureishi) i dominantno privatnoj, ali ne i privatiziranoj povijesti.
Pod potonjim mislim na flešbekove/digresije kojima tragediju (post)jugoslavenskih devedesetih, a ona je kulminirala ratom u Bosni i Hercegovini, posve fragmentarno sažima kroz upečatljivu lupu vlastitog iskustva. Toga je možda ponajbolja ilustracija spomen pripovjedačeva dilera koji je, prije no što je započeo s "karijerom" trovanja prethodno ideološki zatrovane mladeži (ili možda trovanja one preostale mladeži koja još nije zatrovana), odrobijao svoje kao osuđeni ratni zločinac. Bijeg iz sredine u kojoj marihuanu ili štogod ozbiljnije raspačavaju ratni zločinci (kako oni osuđeni, tako i oni neosuđeni), samim tim opravdava stoičko, premda se na trenutke čini i potpunom rezignacijom obilježeno trpljenje egzistencije u pečalbi.
Kao pripadnik jedne od ausländerskih kategorijâ koje su na piku sve mnogobrojnije neonacističke mladeži, kao dakle netko čiji položaj nije toliko bolji no recimo Palestinaca s kojima će povesti razgovor u jednom ugostiteljskom objektu, nepouzdani pripovjedač kojem manje-više bezrezervno vjerujemo svejedno ne razmišlja o povratku. Pokušavam si to objasniti mišlju da iseljeni dio mog naraštaja njemački, irski ili čiji već skinheadsi mogu pretući, pa i ubiti, ali ne i izdati – osim što smo izdali sami sebe, nas su u zapravo nezamislivoj mjeri i ujedno nezamislivo dobronamjerno te nezamislivo nesvjesno izdali naši vlastiti roditelji.
Nije isključeno da takva izdaja boli više od kontuzija zadobivenih neonacističkim cipelarenjem kojem će – naslutit ćete to još na prvim stranicama knjige – biti podvrgnut i pripovjedač/protagonist, a koji ni nakon toga o povratku ne razmišlja kao o objektivnoj mogućnosti. Posebice ne nakon majčine smrti, i posebice ne u ambijent koji je, osim trajnim šovinizmom, obilježen jednako trajnim besposličarenjem. Sprega socioekonomskih i svjetonazorskih prilika prvo je na što pri forenzičkoj analizi uzročno-posljedičnih veza obraćamo pozornost.
Palestince, baš kao i Arija Folmana, spomenuo sam time se ujedno nadovezujući na uvodni pasus o knjižarskom statusu irske spisateljice u Ujedinjenom Kraljevstvu Velike Britanije i Sjeverne Irske. Animirana antiratna drama "Valcer s Bashirom" (u Gavrilovićevu se romanu, tek usput, pojavljuje lik s tim imenom), koja obrađuje fenomen potisnute traume sadržajno se dotičući pokolja palestinskog stanovništva u logorima Sabra i Šatila, ujedno nas potiče razmisliti o mogućnosti da pripovjedač romana teži k spoznajnoj inverziji.
On je taj koji radi u vrlo teškim uvjetima kod njemačkog ugostitelja Larsa, ne bi li tako prošli život sveo na podatak iz životopisa. On je taj koji se upušta u vezu sa samoozljeđivanju sklonom djevojkom neonacista Wernera, time po svoj prilici nastojeći osloboditi se tereta prethodne i, također po svoj prilici, višegodišnje veze. On je taj koji – živeći u Leipzigu, u bivšem DDR-u – naposljetku živi životom drugih (referenca na istoimeni film Floriana Henckela von Donnersmarcka iz 2006. na jednom je mjestu izrijekom potvrđena); životom "manjeg zla" iz kojeg će se, jednom i možda, izroditi sreća – u ovdašnjoj recepciji obično detektirana kao mitološko biće ili čak dijagnosticirana kao bolest.
Otud šokantna završna rečenica koju vam, naravno, kao ni na primjeru romana kanadske spisateljice Nancy Huston neću otkriti. Ali ću vam reći da poveznica dvaju naslova nije samo spominjanje Medellína u kojem je operirao narkobos Pablo, a ubijen nogometaš Andrés Escobar. Već i, na prvom mjestu, klasna pozicija radnika-migranata, bilo ugostiteljskih ili seksualnih, koju više no njihovim domaćinima imamo zahvaliti oportunističkim društvenim većinama u njihovim bivšim domovinama. Onima čiji lideri nezadovoljnima poručuju: Bis bald! Auf wiedersehen! Na što poslušnici, pitate li ih što o tome misle, brže-bolje mijenjaju temu uzdajući se u nepogrešivu moć jednako oportunističke narodne mudrosti, zato što umiljato janje dvije sise sisa i zato što tri sise, znat će tko je pogledao "Totalni opoziv", možete naći samo na Marsu.
Za razliku od potonjeg humorističkog pokušaja, međutim, Gavriloviću se omaklo nekoliko uspješnih izvedaba, za čije je registriranje nužna sklonost liberalnoj interpretaciji. Kao element za definiranje vremenskog okvira romana, osim spomena postpandemijske inflacije, možemo navesti i utakmicu u kojoj Liverpool puni mrežu Aston Ville. Navijači kluba s Anfield Roada ovako će proizvoljnu interpretaciju jamačno zamjeriti, no rekao bih da nas spomenuti detalj usmjerava prema rezultatski pretežno korektnoj dobi poslije osvajanja Premiershipa, tj. prve Liverpoolove titule engleskog prvaka nakon 1990. Naraštaj kojem pripadam, neovisno o rezultatima u europskim takmičenjima, Liverpool je prethodno znao nazivati Loserpool, a umjesto You'll Never Walk Alone pjevušiti You'll Never Walk Again. No možda je ipak posrijedi tek očajničko čitaočevo nastojanje da u reprezentiranom sivilu literarno ovjekovječenog egzila pronađe tračak mnogima trajno nedostupne vedrine.
Sam spomen famoznog ostvarenja Nancy Huston pritom je prepreka da ovom romanu – koji zaslužuje barem minimum vašega povjerenja – bude dodijeljena najviša ocjena. Čitajući ovaj naslov, koji daje naslutiti da se baudrillardovska granica između zbilje i simulacije bez odgode i ostatka gubi u okolnostima koje umjesto privremenog zadovoljstva bez odgode i ostatka nalažu trajnu agoniju, dajem si za pravo apelirati da mi ne zamjerite ponešto improvizacije u zaključku ovog osvrta.
Jer sve i da je šovinistički kondicionirana postjugoslavenska živalj pitanje subjektivnošću neutemeljene recepcije, prije ili poslije narodi će i narodnosti svoje glađu obeshrabrene želuce ponovno opskrbljivati pitama od ničega kakve su spomenute u ovom, ili praznim sendvičima kakvi su, pišem prema sjećanju, reminiscentno zabilježeni u romanu Marjana Čakarevića "Povest o telu". Bis bald! Auf wiedersehen!
Podijeli na Facebook
