Piše Jadranka Pintarić
Tek kad si nitko i ništa, možeš postati pisac – tvrdi protagonist romana Jučer, Sandor (*), premda se uglavnom zadovoljava "pisanjem u glavi. Lakše je. U glavi sve ide glatko. No, čim pišemo, misli se preinačuju, iskrivljuju i sve postaje lažno. Zbog riječi." Mnogi koji su samo pomislili pisati shvaćaju koliko je to točno: pretočiti ideje u tekst krvav je posao, ali danas se ipak mora prvo biti "netko" i tek onda objavljivati. Kad je postala svjetska književna zvijezda, Ágota Kristóf u intervjuima je govorila upravo to: da je bila nitko i ništa – tvornička radnica imigrantica, i da je svaku svoju knjigu prvo morala imati u glavi. I da je kratki roman Jučer (Nepoznati smjer, Zagreb, 2025., s francuskog preveo Zlatko Wurzberg), originalno objavljen 1995., najviše autobiografski od svih njezinih djela.
Za razliku od junaka romana, ona nije promijenila ime, ali kao i on, morala je stvoriti sebe u stranoj zemlji i na novom jeziku. Ágota Kristóf (1935. – 2011.) rodila se u mađarskom selu Csikvánd, imala je devet godina kada su se njezini roditelji preselili u Kiseg (Kőszeg, grad iz Velike bilježnice), a njemačke trupe okupirale su zemlju. Napustila je školu 1954. jer se s 18 godina zaljubila u svog profesora povijesti Jánosa Bérija, koji je bio deset godina stariji od nje. U Kisegu je radila kao tkalja u tekstilnoj tvornici, a zatim u slastičarnici. Muž joj je obećao da će se s vremenom preseliti u Budimpeštu, gdje će ona moći studirati književnost.
Ágota, Attila i Jenő Kristóf s majkom
No, dogodio se 1956. ustanak protiv staljinističke vlade u kojem je i Béri sudjelovao, pa kad su 1956. sovjetski tenkovi ušli u Budimpeštu, morali su pobjeći iz zemlje da on ne završi u zatvoru. S dvije torbe i četveromjesečnom kćeri u naručju pješice su noću izbjegli u Austriju. Ona je željela ići u SAD jer je tamo imala rodbinu ili barem ostati u Austriji (u školi je učila njemački i ruski), ali zbog međunarodnih birokratskih procedura i zato što je muž dobio stipendiju, završili su u Švicarskoj, u selu Valanginu, u kantonu Neuchâtel, gdje je i ostala do smrti. Nije prestala govoriti da to nije bio njezin izbor, da bi u Mađarskoj bila siromašnija (iako su isprva u Neuchâtelu živjeli jadno), ali možda sretnija.
Nije znala ni riječi francuskoga, radila je u tvornici satova, brinula o obitelji. Nije mogla pisati, što je radila od djetinjstva: šifrirani dnevnik i pjesme. Bila je nepismena, kako je poslije zapisala u tekstovima u tom razdoblju (L'Analphabète, 2004.). Shvatila je da ne može pisati na mađarskom ako želi biti čitana, a na francuskom je bila nemušta.
Prvo je naučila govoriti, tek poslije i pisati, ali trebalo joj je dvanaest godina da se usudi propisati, isprva jednostavne radio drame, potom kazališne komade, kratke priče. Jedino je bila sigurna: "Pisala bih bilo gdje, na bilo kojem jeziku."
Francuski je doživljavala kao neprijateljski jezik koji ubija njezin materinji. Upravo je iz tog hendikepa izgradila jedinstveni stil svojih djela: šturi izričaj, elementarni, bez pridjeva i stilskih figura. Imala je 49 godina kada je 1984. rukopis romana Velika bilježnica poslala na tri adrese izdavača u Parizu, pa je urednik u Seuilu nepoznatoj autorici odgovorio da će objaviti njezinu zapanjujuću priču o blizancima u ratnim strahotama. Tako je počela jedna od najljepših suvremenih književnih povijesti. Bilježnica je objavljena 1986., postala je bestseler, a prijevodima diljem svijeta (na više od trideset jezika) stekla je kultni status (čak i u Japanu i Kini, samo ne u nas).
Mlada Ágota Kristóf
Sándor Lester rodio se kao Tobias Horvath u zadnjoj kući u neimenovanom selu u neimenovanoj zemlji, pokraj groblja. Samohrana majka Esther bila je prosjakinja i bludnica – tako su preživljavali. "Jedva da je razgovarala sa mnom i nikada me nije poljubila… Imala je samo 23 godine, bila je lijepa, najljepša u selu, a ja sam je se stidio." Jedan se muškarac godinama iznova vraćao, prisluškujući njegov razgovor s majkom, Tobias je shvatio da mu je to otac, a kad je pošao u školu, djevojčica iz razreda mu je rekla: "Nosiš jaknu mog brata. I njegove cipele." Bila je to Caroline, kći učitelja i njegova polusestra. Kad odraste postat će Line, sanjana idealna žena kojoj nijedna stvarna neće biti ravna.
Tobias je bio pametno dijete i učitelj je namjerio poslati ga u grad na školovanje rekavši majci: "Ne želim da moj sin postane seljak. Još gore, nadničar, prosjak kao ti… Nikada te nisam volio. Očarala si me licem, očima, tijelom… Ali Tobiasa volim. Pripada meni. Brinut ću se o njemu. Ali ti moraš otići…" Dječaku se to nije svidjelo: "Bio je pun mjesec… Zabio sam nož muškarcu u leđa, svom težinom pritiskao sam ga da duboko prođe i prošao je i kroz tijelo moje majke. Nakon toga sam otišao."
Bježeći je stigao u drugu zemlju, privela ga je policija i smjestila u dom za siročad. Tako je promijenio priču o svom djetinjstvu, postao je ratno siroče s novim imenom, Sándor Lester. Zatječemo ga na psihijatrijskom odjelu zbog sumnje u suicid: ostao je cijelu noć ležati u šumi. Kaže da se nije nakanio ubiti nego samo odmoriti od nesmiljenosti životnog ritma: ustajanje u 5, jurnjava na autobus kojim se vozi u tvornicu, rad na takt (kako se to nekoć zvalo) i jednoličnost: cijelo radno vrijeme buši samo jednu rupicu "što je brže moguće bušiti, bušiti, uvijek istu rupu u istom komadu, deset tisuća puta dnevno…"
Foto: Jean-Pierre Baillod
Sándor je zaposlen deset godina u tvornici satova (koja ima jaslice i vrtić, kao i kantinu, u kojoj puštaju tihu glazbu da bi radnici bili učinkovitiji) kao što je i autorica bila. Bezličan rad donosi otuđenje jer mu ne vidi smisao: tvornica proizvodi samo neke dijelove za druge tvornice satova; radi uvijek iste pokrete, ima uvijek zadan dnevni ritam. On je bezličan imigrant u bezličnom gradu.
Katkad se druži sa svojim sunarodnjacima u bistrou koji im je okupljalište. Ta druženja jedini su prizori barem neke radosti i zajedništva. Nije potrajalo. Njih četvero počini samoubojstvo: mlada Vera otrovala se tabletama, Robert si je prerezao žile u kadi, Albert se objesio, Magda je odvrnula plin i stavila glavu u pećnicu.
"Kad smo četvrti put skupljali priloge u bistrou, konobar mi kaže: 'Vi stranci stalno skupljate za vijence, stalno idete na pogrebe.' Odgovorim mu: 'Zabavljamo se kako možemo.'" Očajne ljude takvo zajedništvo ne može držati na okupu, povezanost je odveć krhka.
U vezi je s Yolande, koju ne smatra ni osobito pametnom ni privlačnom, služi mu samo za remećenje samotnosti, nije mu ispunjenje ni u kom pogledu, naročito ne zato što ona nije Line. Nijedna nije Line – jer je samo ideja o nekom boljem životu, o cjelovitosti bića koje je njemu iskorijenjenom nedostupno. Iz jednog stanja bijede premješten je drugo stanje bijede. Odsutnost Line zapravo je odsutnost nade u sutra, zato postoji samo jučer. Njegovi snovi su apsurdni, nadrealni, ali poetični: sanja i vlastiti grob, crne ptice, vjetar koji govori. Uvečer piše, ali malo toga ostaje jer baca ispisane papire.
Međutim, doista će jednog jutra u autobusu za tvornicu vidjeti Carolinu/Line s djetešcetom u naručju. Ispadne da i ona radi u tvornici. Prati je opsesivno dok ne skupi hrabrosti obratiti joj se. Saznaje da je udana, muž ima stipendiju na sveučilištu u gradu, ali ne pokriva im život pa i ona mora raditi, usprkos tome što ima bebu. I ona je diplomirala, ali je zbog muža svoju karijeru stavila na čekanje. Iz svog urednog građanskog života zamjera mu što nije studirao, ne želi ostaviti muža i poći s njim:
Ne, Tobias. Prije svega ne vjerujem u tvoje snove da ćeš biti slavan pisac. S druge strane, nikad se ne bih mogla udati za Estherinog sina. Tvoju majku, nju su Cigani čergari ostavili u selu. Lopovi i prosjaci. Moji su roditelji pošteni, obrazovani, iz dobrih obitelji.
Da, znam. A ja, majka mi je kurva, otac nepoznat i ja sam samo radnik. Čak i kad bih postao pisac, i dalje bih bio propalica, bez kulture, bez obrazovanja, kurvin sin.
Da, tako. Volim te, ali to je samo san. Stid me je, Sándore. Osjećam se loše sa svojim mužem, a osjećam se loše i s tobom. Osjećam se kao da vas obojicu varam.
Naizgled, bila bi to ljubavna priča, ali nema toga kod Ágote Kristóf. No zato postoji tema incesta koja se ponavlja (prisutna je u svakom dijelu trilogije). Premda je želi oženiti, Sándor ne kaže Carolini da imaju istog oca, ni da ga je on pokušao ubiti (ocoubojstvo je također ponavljajući motiv: u prva dva dijela trilogije ubiju ga blizanci, u trećem njihova majka). Usprkos snažnim porivima i emocijama, želji za kršenjem društvenih normi i moralnog kodeksa, incestuozne strasti ostaju mračne i donose nesreću.
Srećom, Ágota je jedna od rijetkih vrhunskih europskih autorica koja nije podlegla psihologiziranju (nije da je to samo po sebi loše, ali često se pretjeruje). Usto, njezina je posebnost što nikad, ali baš nikad – ni kad je riječ o incestu ili promišljenom ubojstvu – ne iznosi ni tračak moraliziranja: ne čitamo unutarnji monolog ili dijalog likova kojim propituju svoje postupke. Uostalom, dječaci iz trilogije imaju vlastiti moralni kodeks. Oni su takvi kakvi jesu – jer su ljudi takvi. Što je tu sporno?
Obitelj Kristóf 1948. godine, nekoliko mjeseci prije uhićenja oca Kálmána Kristófa (sasvim desno)
E pa zanimljivo, jest bilo sporno. Kad su neki nastavnici u Švicarskoj i Francuskoj uvrstili Veliku bilježnicu u lektiru, nastali su skandali: uzrujali su se roditelji, sazvali su školska vijeća i tražili da se knjiga zabrani u školama. Čak je i u rodnoj joj Mađarskoj bio neki pokušaj da se njezini romani stave na cenzorsku listu za 18+.
Na novinarsko pitanje zašto je fascinirana temom incesta, Kristóf je rekla: "Uvijek sam voljela svog starijeg brata. Mislila sam da je on idealan muškarac. Sve do prvog braka, i neko vrijeme nakon toga, bila sam zaljubljena u njega. To bi mogao biti jedan od razloga." Vjerojatno nije tako jednostavno, ali nećemo saznati – autorica je uvijek bila suzdržana kad je govorila o sebi i svom životu.
Ágota je ostavila Bérija početkom 1960-ih. Nije mu mogla oprostiti što se on posvetio studiranju, pa se čak prekvalificirao za biologa, a ona je morala raditi u tvornici, bušiti uvijek istu rupu, nemoćna čak i razgovarati s ljudima jer nije znala jezik. Bila je usamljena, u pauzama je pisala pjesme na papiriće (kaže da je ritam strojeva za to poticajan), uvečer ih prepisivala u bilježnice. Ponekad je objavljivala pjesme u mađarskim emigrantskim časopisima. Onda joj je 1962. ponuđena stipendija za učenje jezika, dala je otkaz i za dvije godine čitala je francuske klasike u izvorniku, a svjetske u prijevodu.
Nakon što se udala za švicarskog fotografa Jean-Pierrea Bailloda i kod kuće se brinula o malenim kćerima, počela je intenzivno pisati. Kako je rekla, bila je predana majka, ali nije se iskazala kao dobra domaćica. Budući da je Baillod očekivao da će njegova supruga plesti i kuhati džemove, razveli su se 1980. godine. Više se nije udavala, jer je brakove smatrala najgorim dijelom vlastitog života.
Živjela je između Istoka i Zapada, u najburnije vrijeme neprestanog konstruiranja i dekonstruiranja povijesti, baš kao što su činili njezini junaci: pisali su i brisali, ispunjavali listove i bilježnice, pa ih uništavali, dok je istina bila "kostur iz ormara" koji se skrivao od nepoželjnih pogleda. U Jučer je sadržano sve što nas je i u njezinoj trilogiji oduševljavalo, zbunjivalo (ili žestilo), uznemiravalo: nepostojanje geografskih referenci, iznenadne mijene perspektive i vremena, rat, nasilje, smrt, laži, turobnost, očaj, dvostruki identiteti, nezatajena seksualnost. Uvijek je igrala na našu čitateljsku potrebu da u sebi dovršimo priču, što neke frustrira: u životu jedina je izvjesnost (danas duboko potisnuta) smrt, ali nismo se svikli na priče koje ne završavaju…
Ili, kako kaže Lucas u Dokazu, koliko god neka knjiga bila tužna, ne može biti tužnija od života.
Trilogija o blizancima
Velika bilježnica; Dokaz; Treća laž; s francuskog preveli Saša Sirovec i Zlatko Wurzberg, Novela media, Zagreb, 2009.
Nastavak teksta podsjetnik je za one koji su davno čitali Ágotu (Velika bilježnica prvi je put objavljena u biblioteci Feral Tribune, 1999.) ili navlakuša za one koji nisu.
Kad nam je tek došla Velika bilježnica, ipak je bila svojevrsni književni događaj: bili smo zatravljeni, osupnuti, šokirani. Još su nam bili svježi odjeci rata (nismo znali da taj rat ovdje nikad neće završiti), teme su nam bile bliske, pojedini prizori prepoznatljivi, ali cjelina je bila zapanjujuća, poljuljala nam je kojekakva (naivna) uvjerenja o ljudskoj naravi i stanju čovječanstva. I sada, kad sam u šubu čitala sva četiri njezina tzv. mađarska romana, čudim se svojoj nadobudnosti: čovjek je oduvijek bio najgora beštija na kugli zemaljskoj, samo što se ljudstvo katkad zavarava da može biti bolje, da postoji nada u razum, moral, budućnost… U ova zamalo tri desetljeća od prvog i zadnjeg čitanja Ágote Kristóf shvaćam da za naš svijet vrijedi ono što je Dante stavio na ulaz u pakao: "Vi koji ulazite, ostavite svaku nadu."
Mda, nemojte mi vjerovati, držim se one Voltairove da je optimizam ludilo kad iz bijede govoriš da će sve biti dobro. Ali upravo zato Ágota Kristóf nije za one slabog srca, nije za one koji u knjigama traže iskupljenje ili utjehu, cendrave sentimente ili visokoparne metafore o boljitku svekolikog ljudskog roda i svakog pojedinca ponaosob.
Da, napredovali smo tehničko-tehnološki, ali, kako kaže lik Rustin (Rust) Cohle iz prve sezone serije Pravi detektiv: "Mislim da je ljudska svijest tragična pogreška evolucije. Postali smo previše samosvjesni. Priroda je stvorila dio koji se zauvijek odvojio, stvorenje koje ne bi trebalo postojati prema zakonima prirode. Mi smo stvari koje vjeruju da imaju 'ja'. Programirani smo u uvjerenju da je svatko od nas netko, a zapravo su svi nitko." Eto, toga je Ágota Kristóf bila svjesna, a da možda ni sama nije znala.
Foto: Yvonne Bohler
Velika bilježnica (1986.) počne kao bajka o Ivici i Marici: majka ne može u gradu prehraniti svoju djecu i dovodi ih vještici na selo, vlastitoj materi od koje se davno otuđila. Potom brzo nestaje bajkovita sličnost: djeca su devetogodišnji (što ćete zapravo znatno kasnije saznati) jednojajčani blizanci, anđeoski lijepi, nadprosječno inteligentni i patološki povezani.
Roman je napisan u prvom licu množine i to "mi" za tren oka postane vam blisko uhu toliko da se uopće ne pitate imaju li ti dječaci svoje "ja" (da prostite, ni ne treba im jer nisu konzumenti nego samoodrživa bića koja žive od zemlje, šume i ljudskog društva koliko im zatreba za opstanak).
Vještica ih nije proždrla, brzo su se prilagodili njezinim uvjetima: ako žele jesti, moraju raditi. Usavršavaju opstanak: vježbaju gladovanje, vježbaju tjelesnu bol dok ne otupe, vježbaju nepomičnost, vježbaju sljepoću i gluhoću, vježbaju retardiranost itd. Posljednja je godina Drugog svjetskog rata, naučili su jezik okupatora, naučit će jezik "oslobodioca" koji su ponovno okupatori. Žive na granici svega. U skladu s vlastitim moralnim uvjerenjima, koja proizlaze iz pragmatičnosti opstanka, odlučuju tko će preživjeti a tko neće kad im se nađe na putu. Obrazuju se sami uz pomoć Biblije, očeva rječnika i enciklopedije. Zapisuju što im se događa, ali samo činjenično: nema osjećaja ni dojmova. To su njihove bilježnice iz kojih će nastati ostatak trilogije.
Kad je potkraj rata došla majka po njih, s djetešcetom u naručju – djevojčicom koja im je polusestra, odbijaju otići s njom: dobro im je s bakom, imaju svoju društvenu mrežu u selu i stečene vještine preživljavanja. Dok na dvorištu pregovaraju, padne bomba i ubije majku i dijete. Pokopaju ih u dvorište, ali poslije, kad to bude praktično, iskopaju kosture, očiste ih i izbijele do laboratorijskih kriterija, sastave kosti i objese ih na tavan. Nakon što je rat okončan i novi režim (sovjetski) provodi strahovladu, pojavi se otac koji želi prijeći granicu prema (zapadnom) slobodnom svijetu. Blizanci odluče da će mu pomoći: on će poći prvi, poginuti i jedan od njih imat će priliku otići.
Ta dva kostura pojavljuju se i u Dokazu (1988.) i Trećoj laži (1991.), kao i bilježnice (njihov se sadržaj pokaže kao fikcija unutar fikcije – genijalna je Ágota), kao i grad K. (što je ipak nekakva odrednica), s knjižarom u kojoj blizanci kupuju papir i olovke, katkad knjige, kao i neki likovi i motivi. Ispada da se ta tri romana grade kao što se spajaju kosti: od lubanje do stopala, nitima se spajaju velike i malene…
Zato je Dokaz ispripovijedan u trećem licu, braća su razdvojena i stekli su ime. Na bakinom imanju ostao je Lucas, ali onog drugog osjeća kao fantomski ud. Modus operandi mu je istovjetan onom „mi“: kad se oljušti malograđansko licemjerje, ostaje suština da valja pomoći ugroženima i zatrti ugnjetavače. Danas znamo ponešto o psihopatiji i sociopatiji, ali onomad, kad je ona pisala, to je bila maglovita slutnja.
Imamo "mi", "on" i "ja" u trećem dijelu, ali smo i dalje u halucinatornom stanju. Onaj koji je otišao, vratio se, ali onaj koji je ostao ga ne priznaje i tko je uopće tko: Lucas i/ili Claus/Klaus (anagram!) ili nam se sve pobrkalo u nekom snoviđenju ili snomorici? Oslobođeni svake krivnje koje nas je odriješio g. Freud: da odrasteš, moraš ubiti oca ili majku (po mogućnosti oca, ipak smo u patrijarhatu).
Pritom imamo pravo svoju "istinitu" iznova brisati i dopisivati – vuče me na "post-truth", pojam za koji autorica nije mogla znati, ali ga je dalekovidno upisala: istina je ono što kome odgovara u zadanom trenutku, pojedinačnog života ili opće povijesti. U svijetu bez zadanih vrijednosti i etičkih kategorija, sve je dopušteno. Nietzscheov bog je tada već bio debelo mrtav, iako sumnjam da se Ágota na to referira. Ona je to živjela, pa tako i pisala.
Niste valjda mislili da ću spojlati trilogiju? Neee… Zapravo me muči što sam blizance zamišljala kao bliznakinje… Halucinacije su kao i očaj zarazne… Kažu da su ženski likovi kod Ágote sporedni i submisivni. A kakvi bi mogli biti? Poput Taylor Swift? Bi li ona kao žena iz birtije gradića K. uzviknula: "Na nama je sav posao, sve brige: djecu treba hraniti, njegovati ranjenike. Kad rat završi, vi ste svi heroji. Mrtav: heroj. Preživio: heroj. Invalid: heroj. Zato ste i izmislili rat, vi, muškarci. To je vaš rat. Htjeli ste ga, pa si ga ratujte onda, guzice od heroja!"
I nemojte mi reći da žene u tome ne nalaze istinsko zadovoljstvo. Cijeloga života nesretna djevojka, zvana Zečja Usna, skončala je ushićena, prema svjedočenju njezine majke: "Bilo ih je dvanaest ili petnaest. Dok su se izmjenjivali na njoj, neprestano je vikala: 'Kako mi je lijepo, kako mi je lijepo! Ovamo, svi, dođite, još jedan, još jedan!' Umrla je sretna, nasmrt izjebana."
* Ne bez ustručavanja, ipak napominjem da bi mađarski oblik imena trebalo pisati Sándor, ili ako ga kroatiziramo Šandor. Ali ni autoričino ime nije napisano izvorno ni u jednom našem izdanju. Usto, žalosti me što je "Jučer" prelomljeno amaterski, tj. izgleda da je jednostavno otisnut Wordov dokument prijevoda, poput samizdata, sa svim grafičkim i uredničkim greškama koje uz to dolaze. Moja je profesionalna deformacija da sudim knjigama (i) prema opremi (jednom davno pisala sam zašto knjige moraju biti estetski poželjne) i, na žalost, Ágota Kristóf u nas nije imala sreće da dospije u ruke profesionalnog urednika i izdavača. Tim više što prijevodi nisu loši, samo im nedostaje par oštrih očiju da ih uglanca i grafički urednik da od njih načini knjigu prema današnjim standardima da ne izgleda kao da je šapirografirana ili s kraja 1990-ih kad je digitalija tek ušla u nakladništvo.
Podijeli na Facebook
