Obasjan treperavom svjetlošću vatre, bradati je kromanjonac oslikavao zid špilje. Najprije je kamenim šiljkom nacrtao golemu životinju sa surlom i kljovama. Zatim ju je obojio smeđom glinom koju je na zid utiskivao prstima. Njegov sin Plamenko stajao je uz njega s bakljom u ruci i pažljivo promatrao slikariju. Oči su mu svjetlucale. “Naslikao sam mamuta”, objasnio mu je otac. “Za sreću našeg plemena. Eh, kad bismo ulovili bar jednoga! Bilo bi pečenja za sve nas, a dobili bismo i novu krznenu odjeću.” Uz otvor špilje tada prođu dva kromanjonca iz plemena. Treba reći da u ta davna vremena ljudi nisu odveć marili za pristojnost. Tako je prvi od njih čačkao uho, a drugi kopao nos. Čuli su što govori Plamenkov otac i kriomice se smijuljili. “Zamisli, on još vjeruje da se mamuti mogu uloviti”, govorio je prvi. “Taj zna samo mazati po zidu špilje i pričati bedastoće”, dodao je drugi. Govorili su tiho, ali Plamenko ih je ipak čuo. I jako se naljutio! Te se noći stalno okretao na ležaju. Razmišljajući, zagledao se u tamu. Oči su mu se žarile jače no obično. Odlučio je! Poći će u lov na mamuta i svima pokazati da ga je moguće uhvatiti baš kao bilo koju drugu životinju!
Podijeli na Facebook
