Tri snažne, potpuno različite knjige: "Orašar i kralj miševa", božićni klasik u novom ruhu; "Dobro smo ispali, mali", intimni i upečatljivi memoari Anthonyja Hopkinsa; te moćan, Pulitzerom nagrađeni roman "Češljugar" Donne Tartt. Ako ste na Interliberu već zastali uz neke od njih – možda je ovo idealan trenutak da ih i pročitate
Naša ocjena:
Naša ocjena:
Naša ocjena:
Naša ocjena:
Napisana 1909., kratka priča "Stroj se gasi" najavljuje i video-veze i umjetnu inteligenciju. Ako ste već i čitali stariju fantastiku koja je gotovo proročanski predvidjela razvoj novih tehnologija i budućnosti civilizacije, vjerujemo da će vas ipak iznenaditi naslovni tekst ovog izbora i nelagodna sličnost njegove atmosfere s prvim danima pandemije koronavirusa, koje se svi još dobro sjećamo. No osim tih tamnijih tonova, u ovoj ćete knjizi pronaći i razigrane varijacije na teme klasične mitologije, zelenu fantaziju o jednoj šumi, par alegorija o životu i smrti i jedan spoj studije o nedaćama turizma i ispovijesti o mladosti, starosti i iznevjerenim očekivanjima
Tri publicističke knjige koje Znanje izdvaja ovoga mjeseca – "Toksični ljudi" Bernarda Stamateasa, "Anksiozna generacija" dr. Lauren Cook i "Doba predatora" Giuliana da Empolija – ne samo da aktualiziraju značajne teme, već vas mogu potaknuti na akciju, preispitivanje i osobni rast
Ta sablasnost društva koje navodno "brine" o našim pokojnicima, a ne o dobrobiti živih ljudi me doslovce zaprepašćuje, i to je taj gotski oblik demagogije. Naši mrtvi bi, da su živi, zasigurno mislili na život. Zašto nas ovdje stalno tjeraju da se pokoravamo zahtjevima umrlih, pita se književnica, znanstvenica i sveučilišna profesorica koja je upravo objavila novu knjigu "Crno, bijelo, sivo"
Nagrađivana i hvaljena irska spisateljica Anne Enright napisala je roman o trima generacijama žena koje se, svaka na svoj način, nose s nasljeđem supruga/oca/djeda slavnog pjesnika. Nell McDaragh nikad nije upoznala svojeg djeda, slavnog irskog pjesnika Phila McDaragha. Ali njegove ljubavne pjesme kao da joj se izravno obraćaju. Nellina majka Carmel McDaragh pak predobro poznaje čaroliju očeve poezije – onu koja navodi žene da se noću u spavaćici iskradu van po njegov poljubac, a zatim pobjegnu s njim, kao nekoć njezina majka Terry
Planetopija je za predstojeći sajam knjiga pripremila viteški kodeks moralnih načela kojima su se vodili samuraji, novo izdanje "Proroka" u prijevodu Vesne Krmpotić, knjigu radikalne nade filozofa Romana Krznarica, knjigu o umjetnosti koju je napisao Brian Eno, jungovski vodič kroz mudrost snova, priručnik o drevnoj i suvremenoj znanosti za psihosomatsko zdravlje te plan prehrane za optimalni mikrobiom, zdravu tjelesnu težinu i vitalnost
"Djeca ponoći" jedno je od najvažnijih djela svjetske književnosti druge polovice 20. stoljeća; roman koji spaja osobnu sudbinu s kolektivnom historijom, povijest s mitom, stvarno s nadnaravnim. Sepúlveda je napisao uzbudljiv roman o čileanskom društvu nakon Pinochetove diktature, a roman "Kasni život" iznimno je ostvarenje, svojevrsno eshatološko svođenje računa pri kojem se otvaraju mnogobrojne teme
Prijavite se na naš newsletter i redovno ćemo vam na vašu e-mail adresu slati slasne porcije najsvježijih književnih recenzija i članaka iz svijeta Najboljih knjiga.
Amia Srinivasan (37) analitička je filozofkinja na Oxfordu, a od 2019. godine na čelu je Chichele profesure za društvenu i političku filozofiju kojom je svojedobno presjedao Isaiah Berlin. Lani je objavila prvu knjigu "The Right to Sex" koja je izrasla iz njezina slavnog eseja "Ima li itko pravo na seks?"
Byung-Chul Hanov esej potresan je. Provocira nas pitanjem gdje smo u odnosu prema vlastitom vremenu i radu, kako pulsira naš život u suprotnostima koje predstavljaju vita activa i vita contemplativa, je li nas hiperaktivnost duhovno kastrirala, jesmo li samo stroj koji obavlja stvari, i na koncu, ima li to pusto djelovanje ikakvoga smisla ako nas osamljuje i razdvaja
Što gledamo da bismo vidjeli sebe, pita Sokrat. Zrcala, odgovara Alkibijad. Oko treba motriti drugo oko da bi vidjelo samo sebe. A da bi duša vidjela samu sebe mora motriti u dušu, posebno u onaj dio gdje je smještena vrlina duše, mudrost. Književni kritičar Dario Grgić piše o romanu Vere Mutafčieve "Alkibijad Veliki" (Sandorf, Zagreb, 2016, prijevod: Ksenija Banović)
Ako je cijeli "Timej" mit (a nije), onda je on tako ispričan, kaže Barbarić, u ime skromnosti – Platon ne kaže bilo je tako i tako, nije odrješit kao autor Apokalipse, s kojim ga je Sarton stavio u isti rang pilane. Platon je autoironičan, gotovo da je moguće pomisliti kako se on cijelo vrijeme – ili barem povremeno – zeza, a teško je previdjeti i realizam njegova pogleda na ljudsku vrstu
Zagrebačka Planetopija nedavno je objavila knjigu ugledne britanske psihoterapeutkinje Julije Samuel u kojoj iscrpno prikazuje što se s nama događa u trenutku kad nam umre voljena osoba. Smrt roditelja, partnera, brata ili sestre, prijatelja ili - najgora trauma - smrt djeteta izaziva duboku bol i osjećaj gubitka, a na samom kraju je tugovanje, jedna od najsnažnijih manifestacija psihičke patnje koju možemo doživjeti
Svijet se srušio, teška vremena postala su gora, toliko strašna da je gotovo neukusno zazivati hrabrost i dobrotu. Tko se uopće može približiti drugima u trenutku kad nam govore da držimo odstojanje od najmanje dva metra? Tko može misliti na ljubav u trenutku kad je gotovo jedino što osjećamo strah? Budistička redovnica Pema Chödrön ponudila je moguće odgovore na ta pitanja u svojim knjigama
Finski filozof i psiholog Frank Martela u svojoj knjizi "Divan život", što ju je upravo objavila zagrebačka Planetopija, upozorava da smo vjeru u Boga i kozmički red zamijenili slijepom vjerom u sreću i time sami sebi izazvali duboku egzistencijalnu krizu. Sreća je postala kulturna norma; uručen nam je moralni sustav u kojem se dobrota mjeri time koliko se dobro osjećamo. Umjesto da tražimo smisao života, vrijeme je da se okrenemo – smislu u životu
Iz dana u dan kroz njezinu ordinaciju prolaze konzumenti moderne ideologije braka. Kupili su proizvod, odnijeli ga kući i otkrili da mu nedostaje nekoliko dijelova. Zato odlaze u servis, u želji da ga poprave tako da bude istovjetan slici na pakiranju. Svoja nadanja uzimaju zdravo za gotovo – i ono što žele i ono što misle da zaslužuju – pa ih ljuti kad se romantični ideal ne uklapa u neromantičnu stvarnost. Slijedom toga, više se ne razvodimo zato što smo nesretni, već zato što bismo mogli biti još sretniji
Pisati o gubitku svega, ulaziti u intime i secirati, mesariti, odrađivati toga Sizifa, jedini je pošteni posao pisca. To volimo nazivati kulturom i nitko ne bi htio da je to tako, ali se nećemo maknuti ni milimetar prema nečemu što je drugačije, ako ne znamo da je to tako. U Hrvatskoj danas postoje ti ljudi, ti odlični pisci koje mogu, barem ja, s guštom čitati i misliti da čitam svijet
Glas koji progovara nakon dvadeset godina zreo je, potpuno lišen gorčine, možda zato što već dugo živi izvan svih centara moći i taštine, pa je time spašena i duša. Poezija je i dalje narativna, s više slobode, pa Gromača nekad stih pušta da se lomi u nekoliko redova. Je li i dalje stvarnosna, jesu li pjesme dijagnoza? I ne i da. U srednjoj dobi blagoslovljenima se olovka okreće prema unutra, tamo gdje istinska stvarnost blista
Krešimir Bagić piše o zbirci poezije "52 dana. Interkontinental" koju su zajednički napisali pjesnici i dugogodišnji prijatelji Branko Čegec i Miroslav Mićanović. Obojica su deziluzionirani žitelji ovoga svijeta, povremeno su melankolični, često se okreću prošlosti, viđenim slikama, proživljenim događajima, vremenu kada se intenzivnije živjelo. Unatoč svemu, njihov je govor nerijetko ludičan, oni kao da se zaboravljaju pišući, kao da prkose svakodnevici, kao da se obnavljaju ulazeći u nepredvidive labirinte lirike
"Nemam ja puno za reći / samo mi nije dobro kad šutim", kaže Nikola Strašek u jednoj od pjesama iz zbirke "Leptirići u trbuhu, glave na kolcima". "Ako ono što želiš reći / nije bolje od tišine / šuti", nastavlja u pjesmi "Kraljevstvo nebesko". Onima koji ne mogu šutjeti predlaže da operu posuđe, previju ranu, budu korisni, doprinesu, a ako baš moraju, neka pjevaju. Kad bismo ga barem poslušali; buka je nesnosna
