Slavni američki romanopisac, autor "Velikog Gatsbyja" čija je posljednja ekranizacija osvojila i hrvatske gledatelje, pisao je i kratke priče, koje današnja kritika ubraja među najbolje kratke proze u Americi prve polovice 20. stoljeća. Mala zvona ovom su premijerom – jer ranije nisu bile prevođene na hrvatski – poželjela pobuditi dodatni interes za ovim autorom i fantastičnom stranom njegova stvaralačkog genija, a tom su prilikom angažirala i jednog od istaknutijih hrvatskih ilustratora mlađe generacije, Ivana Stanišića
Tri publicističke knjige koje Znanje izdvaja ovoga mjeseca – "Toksični ljudi" Bernarda Stamateasa, "Anksiozna generacija" dr. Lauren Cook i "Doba predatora" Giuliana da Empolija – ne samo da aktualiziraju značajne teme, već vas mogu potaknuti na akciju, preispitivanje i osobni rast
Tri snažne, potpuno različite knjige: "Orašar i kralj miševa", božićni klasik u novom ruhu; "Dobro smo ispali, mali", intimni i upečatljivi memoari Anthonyja Hopkinsa; te moćan, Pulitzerom nagrađeni roman "Češljugar" Donne Tartt. Ako ste na Interliberu već zastali uz neke od njih – možda je ovo idealan trenutak da ih i pročitate
U sklopu biblioteke PULS izdavačka kuća Egmont za Interliber donosi nastavak hita "Heraklina krv", novi roman Ane Huang, novitet Freide McFadden, priručnike "Kako se nositi s osjećajima" i "Skandinavsko umijeće skladnog suroditeljstva", novi samostalni roman Andrzeja Sapkowskog, klasik Mary Shelley i dvije nove knjiške kutije
U dvadesetom stoljeću putopis postaje "dragovoljno prljava", heterogena kronika interkulturalne sadašnjice ili način na koji bilježimo susrete između različitih načina postojanja, znajući da zapravo nemamo pojma jedni o drugima i da je za početak potreban interes i pristanak na međusobno učenje. Godine 1977. objavljen je putopis Brucea Chatwing "U Patagoniji", koji spaja eksperimentalnu prozu, memoaristiku, humorne i analitički fundirane povijesno-analitičke dionice proze u vrstu teksta koju zapravo piše i Dinko Telećan u svom putopisu "Tri daljine": riječ je o prisnoj suradnji etnografije i autobiografije, kroz koje shvaćamo da istovremeni spoj i unutarnjeg i vanjskog kretanja stvara i jake proboje "ograničenog", granicama sputanog mišljenja
U novom nastavku naše rubrike preporučujemo vam knjigu o prvoj hrvatskoj profesionalnoj knjižničarki, ujedno prvoj hrvatskoj (eksperimentalnoj) psihologinji i prvoj našoj ženi koja je doktorirala filozofiju, potom roman njemačke spisateljice i operne redateljice koja je već godinama jedna od kandidatkinja za Nobelovu nagradu za književnost te za kraj memoare poznate holivudske glumice i modela
U obrazloženju žirija navodi se kako je mađarskom piscu nagrada dodijeljena "za njegov uvjerljiv i vizionarski opus koji, usred apokaliptičnog terora, ponovno potvrđuje snagu umjetnosti"
Čitajte svježe.
Prijavite se na naš newsletter i redovno ćemo vam na vašu e-mail adresu slati slasne porcije najsvježijih književnih recenzija i članaka iz svijeta Najboljih knjiga.
Byung-Chul Hanov esej potresan je. Provocira nas pitanjem gdje smo u odnosu prema vlastitom vremenu i radu, kako pulsira naš život u suprotnostima koje predstavljaju vita activa i vita contemplativa, je li nas hiperaktivnost duhovno kastrirala, jesmo li samo stroj koji obavlja stvari, i na koncu, ima li to pusto djelovanje ikakvoga smisla ako nas osamljuje i razdvaja
Amia Srinivasan (37) analitička je filozofkinja na Oxfordu, a od 2019. godine na čelu je Chichele profesure za društvenu i političku filozofiju kojom je svojedobno presjedao Isaiah Berlin. Lani je objavila prvu knjigu "The Right to Sex" koja je izrasla iz njezina slavnog eseja "Ima li itko pravo na seks?"
"Još od tog čudesnog perioda koji je obilježio prijelaz iz sredine 19. u 20. stoljeće sociologija se bavi istim opsesivnim pitanjima: Hoće li propadanje vjere i zajednice ugroziti društveni poredak? Hoćemo li moći živjeti smislen život u izbivanju svetosti? Štoviše, Maxa Webera mučili su problemi kojima su se bavili i Dostojevski i Tolstoj: ako se više ne bojimo Boga, što će nas učiniti moralnima? Ako se više ne prepuštamo i nismo vođeni svetim, kolektivnim i obvezujućim značenjima, što će naš život učiniti smislenim? Ako se pojedinac, a ne Bog, nalazi u središtu moralnosti, što će se dogoditi “etici bratstva“, pogonskoj sili svih vjera? Sociologiji je, stoga, od samih početaka glavno zvanje bilo utvrditi značenje života nakon smrti religije."
Sandorf & Mizantrop su do sada objavili dvije Hadotove knjige: "Duhovne vježbe i antička filozofija" (2013., prijevod: Zlatko Wurzberg) i "Unutarnju tvrđavu" (2016., prijevod: Bosiljka Brlečić). Prva je izvrstan pregled svega što je pokretalo Hadota i mogla bi biti poticajna svakome tko na filozofiju gleda i izvan sportsko-katedarskih djelatnosti. "Unutarnja tvrđava" ima jednog glavnog junaka, Marka Aurelija, a Hadot popisuje i objašnjava slivove misli koji su doveli do stvaranja njegova jedinstvena amalgama
Ljudska bića su tajanstvena, divna, opasna stvorenja. Istodobno smo ranjivi i nevjerojatno otporni. Sposobni smo za veličanstveno stvaranje, ali i silno razaranje. Većinu vremena čini se da nemamo nikakvu kontrolu nad životom, no usprkos tome svi želimo biti sretni. Knjiga psihijatra i psihologa dr. Roberta Waldingera i dr. Marca Shulza, voditelja i suvoditelja slavnog Harvardskog istraživanja o razvoju odraslih – koje traje već 84 godine! – konačno daje neke (znanstvene) odgovore na pitanja o sreći. Sretnima nas, naime, čine kvalitetni odnosi
Thomas Moore bivši je franjevački redovnik koji je postao teolog, muzikolog i psihoterapeut. U svojoj knjizi "Dark Nights of the Soul" nadahnuto, hrabro i s puno sućuti piše o onim trenucima života kad prolazimo kroz period tuge, iskušenja, gubitka, frustracije ili neuspjeha, a koji je toliko uznemirujuć i dugotrajan da se može nazvati – tamnom noći duše
Još od Hobbesa i Rousseaua - uvjetno rečeno, jer nisu suvremenici – traje ta prepirka: jesu li ljudi po prirodi loši, sebični i zli pa im treba civilizacija kao glazura, ili su ljudi intrinzično dobroćudni, a privatno vlasništvo i civilizacija su ih pretvorili u vukove? Nizozemski povjesničar i jedan od najistaknutijih mladih europskih mislilaca Rutger Bregman u svojoj novoj knjizi, "Ljudski rod", iznosi revolucionarnu hipotezu – realistično je pretpostaviti da smo dobri
Koliko nas si postavlja sljedeća pitanja: Što mi seks znači? Koji osjećaji prate moju žudnju? Što tražim u seksu? Što želim osjećati? A što izraziti? Gdje sam zakočen? To su pitanja koja psihoterapeutkinja Esther Perel postavlja svojim klijentima. Kako joj je odgovorila jedna od njih: “Nemam pojma. Nikad me nitko to nije pitao.” To je bio jedan od razloga zašto je Perel napisala izvrsnu knjigu, nažalost neprevedenu na hrvatski jezik, “Mating in Captivity”
Granica poezije je trenutak njezina prepoznavanja. Ako se nešto ne prepozna kao poezija, onda nije poezija. I to je tako. Mislim da je jako teško objasniti što je poezija, a što nije. To je trenutak kada se nataloženo kolektivno mišljenje i kulturno pamćenje susreće s individualnim osjećajem svijeta. Kao u čuvenim stihovima Branka Miljkovića koji to najtočnije opisuju: "Ceo jedan narod/ Izmišlja reči za pesmu/ Koju će se usuditi da napiše/ Jedan čovek posle sto godina"
Na drugom susretu ove jeseni voditeljica tribine Sanja Baković razgovarat će s gostima o tome kako pomiruju različite profesionalne uloge: kako opstaje glas autora ili autorice; imaju li autori vremena i koncentracije za vlastito pisanje; pomažu li im ili odmažu, često profesijom uvjetovani, dodiri s glasovima drugih; kako oblikuju vlastiti glas i čuvaju ga od preplavljujuće buke i utjecaja koji dolaze izvana
Tatjana Jukić prevela je na hrvatski dvije pjesme Christine Rossetti i Emily Dickinson, ovaj put o iskrama, kremenu, svjetlu i tami – mali biljeg za zimski solsticij. Rossetti i Dickinson rođene su u razmaku od svega pet dana, obje u prosincu 1830. godine, svaka sa svoje strane Atlantika, da bi – svaka sa svoje strane – obilježile i transformirale liriku na engleskom jeziku u devetnaestome stoljeću. Jukić je redovita profesorica na Odsjeku za anglistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
Književnik – to mu je u naravi – želi da ga se čuje. A ipak mu se učini čudnim kad jednoga dana osjeti da može djelovati – to više što malo toga utješnoga ima reći ljudima kojima je potrebna utjeha kako to samo može biti ljudima pozlijeđenima, ranjenima i punima velike tajne boli kojom je prije svih drugih stvorenja obilježen čovjek, pisala je Ingeborg Bachmann
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice.
Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više
