Paul Auster, veliki američki pisac – i za ovu priču mnogo važnije – suprug Siri Hustvedt, velike američke spisateljice, umro je 30. travnja 2024. u 6 sati i 58 minuta, u njihovoj bruklinškoj kući, u krevetu u knjižnici postavljenom upravo u tu svrhu. U siječnju 2023. dijagnosticiran mu je rak pluća nemalih stanica. Umro je od nuspojava pametnog lijeka nivolumaba. U memoarima "Ghost Stories", kao i u dokumentarcu Sabine Lidl "Siri Hustvedt: Dance Around Self", Siri Hustvedt piše i govori o univerzalnom ljudskom iskustvu, o gubitku koji ćemo – prije ili kasnije – svi iskusiti. Umrijet će nam netko koga volimo i naš će se svijet raspasti. Mi ćemo se raspasti
Njezine su knjige objavljene na više od tridesetak svjetskih jezika u brojnim izdanjima, a njezine su se kolumne u najvažnijim svjetskim i hrvatskim novinama od New York Timesa, preko Le Mondea, FAZ-a do Jutarnjeg lista čitale i iščekivale
U novom nastavku naše rubrike preporučujemo vam klasik engleske književnosti, povijesni roman o kljastom i mucavom rimskom caru, potom knjigu razgovora sa slavnom jungovskom analitičarkom i treći dio serijala koji dominira žanrom romantasyja i ljestvicama čitanosti
Erazmo Roterdamski uglavnom se nije upuštao u duboka pitanja skolastike i teologije, radije je isticao iskrenost jednostavne vjere, Kristove moralne poruke, težnju čestitom i skromnom življenju. Premda su dugo bila zabranjena, Erazmova djela ipak su kružila među učenim ljudima i njegove su ideje doživjele preporod u vrijeme prosvjetiteljstva koje ga je smatralo pretečom racionalizma. Čitajući danas Erazma bjelodano je koliko su teorija i praksa izvornog kršćanstva u diskrepanciji, da je jedva išta ostalo od Kristovog nauka… Književna kritičarka Jadranka Pintarić piše o knjizi Erazma Roterdamskog "O svijetu i smrti" (Preziranje svijeta, Priprava na smrt, Utješni govor o smrti, Smrt i pogreb) koju je preveo Branko Jozić, a lani objavila Kršćanska sadašnjost
Nakladnik Alfred A. Knopf platio je autorici Caro Claire Burke milijunski iznos kao predujam, a dok je roman još bio u rukopisu, Amazon je kupio filmska prava – glavna glumica i producentica bit će Anne Hathaway koja je roman pročitala u jednom dahu. Počinje kao crna komedija i izaziva nezaustavljiv smijeh, a onda potone u mračne i neočekivane vode; kraj je šokantan i nije ga moguće predvidjeti. Zabavan i jezovit, istodobno je i kritičan: razotkriva suvremenu Ameriku kao kršćansku nacionalističku zemlju
Danijela Lugarić Vukas u svojem eseju roman "Čija je krivica?" Sofije Tolstoj čita kao odgovor na Tolstojevu "Kreutzerovu sonatu", ali i kao tekst o internaliziranoj ženskoj/majčinskoj krivnji u patrijarhalnome braku. Pomni će čitatelj u ovoj jednostavnoj pripovijesti Sofije Tolstoj primijetiti niz paradoksa: što se Ana više trudi da suprugu postane dobra supruga, to više sama nestaje; što više daje svojoj djeci, to više osjeća vlastitu nedostatnost u obavljanju te funkcije; što više odgovornosti prihvaća, to više krivnje osjeća. Anina krivnja proizlazi iz ambivalentnosti njezinih osjećaja prema onima o kojima skrbi
Dežuloviću je pošlo za rukom ispisati djelo koje omogućuje da se preko povijesne teme promišlja i naša suvremenost, globalna i lokalna, te da se propitaju ne samo okolnosti u kojima nastaju diktature, krize i ratovi, nego i mogućnosti djelovanja svakog pojedinca. "Tko je taj čovjek?" Borisa Dežulovića fascinantan je roman koji će sigurno zaokupljati i dugo nakon čitanja, stoji u obrazloženju žirija
Čitajte svježe.
Prijavite se na naš newsletter i redovno ćemo vam na vašu e-mail adresu slati slasne porcije najsvježijih književnih recenzija i članaka iz svijeta Najboljih knjiga.
Duša je u gabuli u ovom ovozemaljskom Sibiru i prijeko ju je potrebno spasiti, pa makar to značilo, eto, zapravo je steći, i tek onda upasti u nove, još pravije nevolje od onih prethodnih, dok se bilo bezdušnim. André-Jean Voelke piše slično kao Pierre Hadot, njega također objavljuje isti izdavač, kada je filozofska literatura u pitanju nezaobilazni Sandorf. Hadot je napisao predgovor gdje je konstatirao da se ni s jednim filozofom svoga vremena nije slagao kao s Voelkeom
Rumunjsko-američki filozof Costica Bradatan u knjizi "U slavu neuspjeha" koju je objavila nakladnička kuća TIM press pokazuje zašto je neuspjeh za ljudska bića presudan. Naš nas odnos prema neuspjehu oblikuje, dok je uspjeh sporedan i kratkotrajan te ne otkriva mnogo. Bez uspjeha možemo živjeti, no uzalud život ako se ne pomirimo s našim nedostacima, nesigurnostima i smrtnošću, manifestacijama neuspjeha
Zagrebački nakladnik DAF nedavno je objavio knjigu poznatog etnologa, antropologa i kulturologa Hansa Petera Duerra "Ni dieu – ni mètre: Anarhične primjedbe o teoriji svijesti i spoznaje", zapravo njegovu skraćenu doktorsku radnju iz 1971. koja je rezultat druženja s guruom Paulom Feyerabendom, kasnijim prijateljem Carlosom Castañedom i akademsko–filozofskim mentorom Dieterom Henrichom koji je Duerra u Heidelbergu habilitirao
Slavna američka filozofkinja i feministkinja trideset i pet godina nakon kultne knjige "Nevolje s rodom" u svojoj novoj knjizi argumentira kako su Katolička crkva, različite civilne vjerske organizacije i desničarski pokreti stvorili snažnu i opasnu psihosocijalnu fantazmu u koju ulijevaju sve moguće suvremene strahove: od klimatskih katastrofe do ekonomskog prekarijata. Prema njima, tzv. rodna ideologija ne prijeti samo čovjeku, obitelji i naciji, nego je opasna poput nuklearnog oružja ili indoktrinirajuća za djecu poput Hitlerove mladeži
Kad su ljudi iz određene kulture ili tradicije otrgnuti iz svojih domova i zemlje, kad su njihove knjižnice, groblja, vjerska središta ili svetišta oskvrnuta ili su im uskraćena, kad su njihov jezik, obredi ili običaji zabranjeni ili zaboravljeni, kad su razdvojeni od svojeg naroda, poniženi, podvrgnuti brutalnostima, mučeni ili ubijani, traumatična rana otvorena je u kolektivnoj psihi i ostavlja ožiljak progonjenome i progonitelju, a nosit će je i prenositi mnogi naraštaji
Željka Matiješević u svojoj prvoj neznanstvenoj knjizi, podnaslovljenoj "Alternativni leksikon duše", ispisuje glosar pojmova važnih za psihičko stanje, ali i zdravlje. Autorica odmah na početku priželjkuje alijansu srca, društvo u kojem ne vlada narcizam nego empatija i zahvalnost
U kolovozu 2015. godine u američkom domu Marine Abramović u Hudsonu sastale su se umjetnica i njezina prijateljica i psihoanalitičarka Jeannette Fischer. Četverodnevni razgovor prerastao je u knjigu koju je objavila nakladnička kuća Geopoetika iz Srbije, a koja je krajem 2019. godine predstavljena i na pulskom Sajmu knjige
Glavni lik romana "Horror vacui" žena je (istovremeno pripovjedačica), otprilike u srednjim tridesetim godinama, kontemplativna i britkoumna. U svojevrsnom unutarnjem monologu ona razmatra svijet, prostor, zbivanja oko sebe, a nadasve odnos sa suprugom od kojeg se udaljava konstatirajući da je njihova povezanost gotovo nikakva
U dokumentarcu "Joan Baez: Ja sam bučna", koji je prikazan na ovogodišnjem ZagrebDoxu, pjevačica prvi put otkriva da se od djetinjstva borila s teškim napadima panike, desetak godina bila je ovisna o drogama, a tek je u srednjoj dobi otkrila uzrok svojih psihičkih poteškoća: tvrdi da je nju i mlađu sestru u djetinjstvu seksualno zlostavljao otac
Tatjana Jukić prevela je na hrvatski dvije pjesme Christine Rossetti i Emily Dickinson, ovaj put o iskrama, kremenu, svjetlu i tami – mali biljeg za zimski solsticij. Rossetti i Dickinson rođene su u razmaku od svega pet dana, obje u prosincu 1830. godine, svaka sa svoje strane Atlantika, da bi – svaka sa svoje strane – obilježile i transformirale liriku na engleskom jeziku u devetnaestome stoljeću. Jukić je redovita profesorica na Odsjeku za anglistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
Na drugom susretu ove jeseni voditeljica tribine Sanja Baković razgovarat će s gostima o tome kako pomiruju različite profesionalne uloge: kako opstaje glas autora ili autorice; imaju li autori vremena i koncentracije za vlastito pisanje; pomažu li im ili odmažu, često profesijom uvjetovani, dodiri s glasovima drugih; kako oblikuju vlastiti glas i čuvaju ga od preplavljujuće buke i utjecaja koji dolaze izvana
Granica poezije je trenutak njezina prepoznavanja. Ako se nešto ne prepozna kao poezija, onda nije poezija. I to je tako. Mislim da je jako teško objasniti što je poezija, a što nije. To je trenutak kada se nataloženo kolektivno mišljenje i kulturno pamćenje susreće s individualnim osjećajem svijeta. Kao u čuvenim stihovima Branka Miljkovića koji to najtočnije opisuju: "Ceo jedan narod/ Izmišlja reči za pesmu/ Koju će se usuditi da napiše/ Jedan čovek posle sto godina"
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice.
Korištenjem pristajete na korištenje kolačića. Saznajte više
